preskoči na sadržaj

Osnovna škola Izidora Kršnjavoga

 

Tko sam ja?

 

 

"Tko sam ja?" je pitanja koje oduvijek muči čovječanstvo. Prati nas posvuda poput kuge, prodire kroz pukotine u našoj koži i teče našom krvlju. Sve što želimo je biti netko i nešto, sve što trebamo su ispunjeni kalendari i police s trofejima, želimo imati postignuća na koja možemo pokazati prstom i trijumfalno obznaniti čitavom svijetu da imamo osobnost, identitet, duboko razrađen koncept sebe. Želimo dokazati da nismo samo skica, već remek-djelo.

           

Iako razumijem toliku strku, ne mislim da je tako neophodno definirati se. Ljudi se boje neizvjesnosti, žive u strahu da postoje samo kao imena, lica, niz nepostojanih bljeskova u praznom svemiru ako ne znaju tko su, ali kad bi samo mogli na trenutak istupiti iz svoga uma i tog svjetonazora, shvatili bi da to uopće nije istina. Normalno je biti zbunjen, lutati pustim hodnicima svoga mozga u potrazi za istinom. Riječ "identitet" je potpuno krivo definirana. Naše osobnosti i stavovi imaju rok trajanja. Sve su to nezgrapni i nestabilni pojmovi, pucnjevi u prazno. Koliko god se možda želimo uklopiti u kalupe koje nam društvo svim silama pokušava nametnuti, to je jednostavno nemoguće. U ljudskoj je prirodi stalno se mijenjati, rasti i evoluirati. Fragmenti današnjeg dana će zauvijek ostati zakopani na samom dnu kaleidoskopa             moga mozga, ali ja nikad više neću biti ista osoba kakva sam danas. Mogla bih zbog toga paničariti, zatvoriti se u mračnu sobu i baciti ključ u crnu rupu pa provesti ostatak svog života zureći u strop i dopustiti takvim mislima da me izjedu iznutra, ulaziti sve dublje u labirint, letjeti sve bliže suncu. Mogla bih i priznati da ne znam tko sam i gurnuti tu spoznaju pod tepih, prirediti joj maleni sprovod i proživjeti ostatak            života kao sjena, u bijegu od same sebe. Mogla bih i skočiti toj činjenici u naručje, dopustiti da me obilježi i s ponosom biti izgubljena. Sve bi to bilo u redu jer je ovo moj život, jedini koji ću ikad imati i na meni je da ga proživim.

 

Možda ne znam tko sam, ali to ne znači da sam ništa, nego da sam sve. Ja sam nakupina svih svojih iskustava, svega što sam prošla, tekstova svih melankoličnih pjesama koje mi odjekuju u glavi dok sitna kiša pljušti po prozorskim staklima, sve boje novogodišnjeg vatrometa, baršunaste zvijezde koje se tope u iščekivanu sutrašnjicu, grub šljunak na sunčanim plažama, zrake svjetlosti koje mi se provlače kroz zavjese nakon neispavanih noći provedenih u traženju odgovora na nametljiva pitanja koja mi se roje oko glave poput pčela. Ja sam širom otvorena vrata i bodljikava žica- život utjelovljen u oksimoronu, ali iznad svega- ja se još tražim.

 

Ivna Salečić, 8.a

 

SAMO DANAS: JA

 

                Danas. Još samo danas. Upravo su objavili na vijestima da je kraj svijeta stigao. A ja imam tek 14 godina. Toliko stvari još moram postići, toliko ljudi upoznati, toliko novih stvari isprobati. Kako?

                Trčim niz stube, trčim van iz kuće. Trčim dok ne mogu više disati. Pratim put koji vodi prema šumi, prema jedinom mjestu na kojem trenutno želim biti. Lišće na drveću je već davno otpalo, hladni vjetar mrsi mi kosu dok još trčim. Da nisu uvjeti kakvi jesu, ne bi mi palo na pamet trčati toliko puno, a kamoli još samovoljno. Ne osjećam niti hladnoću, niti umor, niti bol… Kako to da kraj svijeta mora biti baš danas? Zašto ne može biti za sedam tisuća godina kada ću već dugo biti mrtva, kada ću već proživjeti svoj život, kada će sve biti na mjestu? Sva u svojim mislima dolazim na mjesto gdje je drveće sve gušće, gdje su grane jedna na drugoj tako da svjetlo više ne prodire do tla te zastajem. Pogledavam oko sebe i nailazim na vrlo neobičnu stazu. Počinjem hodati i hodam dok me mrak ne obavije, dok se ne počnem smrzavati, a onda sjedam na tlo…

                Da, danas je bio dobar dan. Otišla sam s prijateljicom u kino. Toliko smo se smijale da su nas zaštitari izbacili iz dvorane. Zatim smo posjetile Božićni sajam u centru grada. Provele smo se fantastično. Prisjećam se svih dana provedenih u školi i na aktivnostima  radeći ono što volim. Prisjećam se i shvaćam da, zapravo, nije mogao biti bolji dan za kraj svijeta. Potpuno sam smirena, sretna, opuštena, zadovoljna sama sobom i svojim životom. Počinjem vrištati. Nije to jako vrištanje jer sam već odavno promukla od trčanja i boravka na prehladnom zraku. Vrištim i vrištim dok sve loše ne izađe iz mene, a samo dobro ostane. Još malo razmišljam o sebi i shvaćam da sam se samo danas uistinu osjećala kao prava ja. Malo sam čitala, sva sreća završila sam zadnju knjigu u serijalu tako da neću ostati u neizvjesnosti, malo sam svirala, provela dio dana s prijateljicom i trčala toliko da bih imala upalu mišića do kraja mjeseca, da sada nije kraj. Poznata sam po tome što trčanje i ja nismo u najboljim odnosima (ono me oduvijek pokušavalo ostaviti potpuno bez daha), ali danas sam ga pobijedila, tako da se zbilja osjećam ponosno. Sve te stvari sam, shvaćam, danas iskoristila u potpunosti. Dok se mrak još više širi, hladnoća me obuzima te napokon shvatim da su sve te stvari, zapravo, ja.

              Probudim se zadihana, ne shvaćajući što se dogodilo. Opčinjena snom i njegovom poukom, polako ustajem, spremam se i počnem trčati, ali ne prije nego što sam se lijepo spotaknula, kao i uvijek, na apsolutno ništa.

                                                                                                                                                                 Lara Višnjć, 8.b

 

 

Što može kiša

 

Bilo je to u ljeto, prije par godina. Bila sam s obitelji na moru u Baškoj na Krku. Jedno popodne sam se posvađala sa sestrom, izjurila sam van iz kuće i odlučila otići sama na plažu.

Na Vijestima su rekli da se očekuje oluja, zato nikog nije bilo na plaži. No ja nisam vidjela nikakvu oluju, sve je bilo poprilično mirno.

More je bilo lagano valovito. Na pučini se vidio mali brod sa jedrima. Vidio se i zalazak sunca. S desne strane sam vidjela strme stijene. Oko mene mnoštvo malih, bijelih kamenčića.

Razmišljala sam sjedeći na plaži, udubila sam se u svoje misli. Ne znam koliko je to dugo trajalo...Nakon nekog vremena, vidjela sam da nebo postaje sve tamnije, no to me nije potaknulo da se vratim natrag. I dalje sam bila u svojim mislima.

Iznenada je vjetar počeo snažnije puhati, zaplitao mi je kosu oko očiju. Kiša je počela padati u obilnim količinama. More se uzburkalo, valovi su udarali o stijene i valjali oblutke kamenja ispred mene. Oko mene nije bilo nikoga. Brzo sam se digla i počela trčati natrag u apartman.

Grane stabala su se savijale i neke su padale ispred mene. Trčala sam koliko su me noge nosile. Munja popraćena grmljavinom je sijevnula . Uplašila sam se jako. Svake minute bila sam sve mokrija. Popiknula sam se i pala , raskrvarila koljeno.

Oluja nije posustajala. Dovukla sam se do doma, ni sama ne znam kako. Osjetila sam veliko olakšanje. Dogodila se i velika promjena, više nisam bila ljuta. Čini se da je kiša isprala moju ljutnju. Mahnula sam svojoj sestri i nasmiješila se.

 

                                                                                                                                                                                        Emilija Maršanić , 7.b

 

 

Nastava na daljinu

 

           Trenutno se provodi nastava na daljinu za učenike osnovnih i srednjih škola. Kako su škole uspjele u tako kratkom roku organizirati nastavu na daljinu? Imaju li profesori i učenici sve što im je potrebno za takvu nastavu? Kako profesori uspijevaju komunicirati s tolikim brojem učenika? Koliko će nastava na daljinu uspjeti zamijeniti nastavu u školi?

            U ovoj neočekivanoj situaciji  djeca mogu sudjelovati u nastavi bez obzira na pandemiju koja je prisutna u cijelom svijetu. Škole su uspjele u ovako kratkom roku organizirati nastavu na daljinu jer živimo u modernom dobu gdje većina učenika i nastavnika imaju internet. Na početku ove školske godine počela  Škola za život u koju su uključeni učenici 1., 5. i 7. razreda osnovne škole  U početku je bilo poteškoća i za profesore i za učenike jer se sve brzo moralo napraviti i nije bilo puno vremena za objašnjenja.

Problem je postojao u opremi jer nisu svi imali elektroničke uređaje, ali i to je brzo riješeno jer su omogućili dodatne tablete i za one koji ih nisu imali. U Zagrebu se dogodio i veliki potres pa su neki profesori i djeca ostali bez svojih domova. Profesori su pomogli djeci da to lakše prebrode.

Profesorima je dosta teško komunicirati i pregledavati zadaće jer se radi o velikom broju učenika kojima trebaju u isto vrijeme sve pregledati i ispraviti pogreške. Treba im puno vremena i truda da sve to naprave. Osim toga drugačije moraju pripremiti, objasniti gradivo i prilagoditi zadatke da učenici što bolje razumiju.

Nastava na daljinu je u ovoj situaciji jako dobra zamjena za školu i uspjet će zamijeniti nastavu u školi.

Nedostatak ove nastave je da ni profesori ni djeca nemaju direktnog kontakta, a djeca se ne mogu družiti. U nekim zadatcima djeci je potrebna pomoć i neki roditelji im mogu pomoći, ali djeci čiji roditelji rade je teže. Profesorima je i teže procijeniti jesu li djeca shvatila sve što je potrebno.

Djeca će ipak uspjeti završiti školsku godinu i u ovoj neobičnoj situaciji.

 

                                                                                                                                                                                                         Rea Motl Šatalić, 5.c     

       

S praga osnovne škole gledam svoju budućnost

 

         Nisam o tome razmišljao do jučer. Na nekom portalu me zakačila vijest da 1. lipnja počinju prijave za upis u srednju školu. I tada smo se sreli, moja budućnost i ja. Ona s pitanjem kakva će biti, a ja neodlučan i zbunjen. Došla je s tim pitanjem iznenada i ostala nezadovoljna. Kao da su sve ostale budućnosti dobile odgovor, a samo moja, prazan pogled i blago podizanje ramena.      

      I danas čuvam fotku u mobitelu, koju je snimila moja ponosna mama. Smijemo se mali, zagrljeni, osunčani i krezubi, ista vrtićka grupa i slučajno isti razred. Odmah mi je bilo lakše kad sam vidio poznata lica, a bombon na klupi bio mi je znak da će na kraju sve biti dobro. A nije bilo dobro, tek sad znam da je sve bilo odlično. Naš razred je bio jedna vesela ekipa koja je marljivo i složno koračala stazom djetinjstva. Učionice i školski hodnici vidjeli su sve naše tajne, od prepisivanja zadaća i šalabahtera, do smiješnih zgoda. Sjećam se jedne kad je učenik mog razreda s otvorenim kišobranom hodao po školskom hodniku. Dežurni profesor na katu, koji je odgovoran za red, upozorava ga da zatvori kišobran. „Ne mogu profesore, ja sam Mary Poppins!“ Pukli smo od smijeha i mi i profesor. Kako mi nedostaje moja škola. Svi i sve mi nedostaje, dobri i loši dani, suze i smijeh, svađe i mirenja, druženja. Da sam bar tog petka - trinaestog (koje li slučajnosti!), znao da je to posljednji dan. Nisam nikoga ni pogledao, žurio sam…. 

      Uskoro moram donijeti odluku koju srednju školu upisati. Iskreno, ne znam i to me muči jer ne želim pogriješiti. Bojim se donijeti odluku koja može utjecati na moju budućnost. Ocjene koje mi daju mogućnost izbora, moj su ostvareni cilj. Moja je velika želja raditi u informatičkoj industriji i, nadam se, da će to biti ostvarivo u Hrvatskoj. Kažu da će trenutne okolnosti utjecati na našu budućnost. Iako je zasad neizvjesna, nastojim na nju gledati pozitivno. Želim slušati svoje srce i slijediti svoj san, a ne već sad razmišljati o kompromisima.

 

                                                                                                                                                                                            Ivor Šustar, 8. c

 

   


E-časopis: 'Plavo zvono'

E-časopis: Plavo zvono

E-časopis Osnovne škole Izidora Kršnjavog, broj 1, 2019./2020.

e-Škole

Škola za život

Virtualna knjižnica

ŠTO ČITATI TIJEKOM LJETA?

ŠTO ČITATI TIJEKOM LJETA?

Pogledajte preporuke učenika OŠ Izidora Kršnjavoga i pronađite sebi zanimljiv naslov za čitanje!

Virtualna izložba 'Moja preporuka'

Kalendar
« Kolovoz 2020 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
27 28 29 30 31 1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31 1 2 3 4 5 6
Prikazani događaji

Oglasna ploča
Tražilica


Napredno pretraživanje
Traži
RASPORED ZVONA

1. sat 8.00 - 8.45
2. sat 8.50 - 9.35
3. sat 9.50 - 10.35
4. sat 10.40 - 11.25
5. sat 11.30 - 12.15
6. sat 12.20 – 13.05
7. sat 13.25 – 14.10
8. sat 14.15 – 15.00

 

Školski jelovnik
Dokumenti
Korisni linkovi
CMS za škole logo
Osnovna škola Izidora Kršnjavoga / Kršnjavoga broj 2, HR-10000 Zagreb / www.os-ikrsnjavi-zg.skole.hr / ured@os-ikrsnjavi-zg.skole.hr
preskoči na navigaciju